Poputbina za Ivana Radmana Na svojim prvim izlagačkim koracima mladi Ivan Radman se predstavlja monokromnim crtežima na papiru, dakle u tehnici koja teži maksimalnoj jednostavnosti i prvotnosti. Izbor motiva također je krajnje siromašan i čedan; riječ je o krajolicima zavičajne regije, o prizorima gdje se stijene urušavaju u more, gdje se nabori obale preklapaju s ritmovima valova, gdje se pučina na obzorju grli s bezmjerjem neba. Datumi uz potpis potvrđuju kako su sva djela nastala u jednom dahu, u neposrednom odnosu s objektom, u izravnom bilježenju vizualnih i emotivnih dojmova poput nekoga dnevnika s boravka u dragome kraju. Monokromno je skromno, ali reduktivno želi biti divno. Iza prividne nepretencioznosti krije se neosporna kontemplativna i meditativna sklonost, potreba da se iz viđenoga ekstrahira bit. Radmanovu potrebu za sažimanjem i upućenost prema čistoći moramo uspoređivati s franciskanskim ili zen-budističkim pristupom fenomenima prirode. Ali, upravo zbog svoje slikarske orjentacije, on pojavnost osjeća i tumači ponajprije u kategorijama svjetlosti i sjene, oblika i granice, punine i praznine, crnine i bjeline. S obzirom da se kao na priznati uzor poziva na Vaništin primjer jasno je da crtanje shvaća kao

Dr. Tonko Maroević Fra. Bernardin Škunca Prof. Marko Vasilj Dr. Tonko Maroević Pavao Jerolimov

dalje >